Pretraga  
Dnevnik
Kratak film o gostovanju Presernovog gledalisca i Olivera Frljica sa predstavom Izbrisani u Srbiji i kod nas u CZKDu
2.decembar 2013.
ZABRANA PREDSTAVE OLIVERA FRLJIĆA U POLJSKOJ
28.novembar 2013.
SAOPŠTENJE UPRAVNOG ODBORA ASOCIJACIJE NKSS POVODOM KRŠENJA ZAKONA O KULTURI
13.novembar 2013.
Ana Tasić Sudbina izbrisanih iz registra Slovenije 15.10. Politika
15.oktobar 2013.
Povodom predstave Olivera Frljića o „Izbrisanima“ Paraziti su među nama Ivana Matijević DANAS
15.oktobar 2013.
BORIS A. NOVAK IZBRISANI – ETNIČKO ČIŠĆENJE À LA SLOVÈNE
10.oktobar 2013.
Borka Pavićević "Što te nema" Danas 19.07.2013.
22.jul 2013.
Borka Pavićević "Na Gvozdu" 12.07.2013. Danas
13.jul 2013.
GOSTOVANJE PREDSTAVE "IZLET U RUSIJU" MIROSLAVA KRLEŽE U REŽIJI JOVANA ĆIRILOVA NA 2.FESTIVALU "MIROSLAV KRLEŽA" U ZAGREBU, NA GVOZDU
11.jul 2013.
OBELEŽAVANJE 18.GODIŠNJICE OD GENOCIDA U SREBRENICI NA CENTRALNOM TRGU RAULA VALEMBERGA U STOLKHOLMU
11.jul 2013.
Dejan Ilić "O kulturi posle zločina" PEŠČANIK
1.mart 2013.
Saša Ilić "Kultura je u opasnosti" -PEŠČANIK
1.mart 2013.
BETON:MIXER: ZIMSKA PREPISKA Aleksandra Sekulić i Saša Ilić Otkrivanje Letnjeg filma (Nyári mozi) Sabolča Tolnaja
26.februar 2013.
"Presude u korist moćnika" G. Vlaović
4.februar 2013.
Svijest o kontinuitetu patriotskih orgija/Nenad Obradović (preuzeto sa E-novina)
29.januar 2013.
Beše skoro propast sveta - propao je, nije šteta...
1.januar 2013.
ULOGA JNA U RASPADU JUGOSLAVIJE/PRESS CLIPPING
8.novembar 2012.
"KIŠOV OKTOBAR"
5.novembar 2012.
“MAFAF – Nevidljiva istorija, Pogled iz Beograda”/pdf izdanje
3.oktobar 2012.
SLOBODAN ŠIJAN: FILMSKI LETAK
1.oktobar 2012.
INTERVJU (VIDEO) SA SANDROM STERLE NAKON JUČERAŠNJEG PEFORMANSA "VISITING REALITY"
25.septembar 2012.
SUTRA POČINJE BITEF! 12.SEPTEMBAR U 20H
11.septembar 2012.
Dnevni list Danas: Kacin: Ovakva Srbija ne može u EU
28.avgust 2012.
"Slobodan Šijan: Filmski letak" u Puli
3.avgust 2012.
ACTA odbačena u Evropskom parlamentu
5.jul 2012.
OLIVERU FRLJIĆU-NAGRADA BILJANA KOVAČEVIĆ -VUČO
26.jun 2012.
CENTAR GRAD (TUZLA): JAVNA UČIONICA -JAVNO DOBRO
21.jun 2012.
JUGOREMEDIJA I NOVE POLITIKE SOLIDARNOSTI: "IZLET U RUSIJU" MIROSLAVA KRLEŽE U REŽIJI JOVANA ĆIRILOVA u proizvodnim pogonima PENPHARME u Zrenjaninu
12.jun 2012.
TREĆI FESTIVAL STRIPA "NOVO DOBA" -PRILOG NA B92
6.jun 2012.
BJORN MOSSEBERG: IZLOŽBA FOTOGRAFIJA:100 FOTOGRAFIJA SRBIJE
30.maj 2012.
NEW POLITICS OF SOLIDARITY: I NEED A COUNTRY RIGHT HERE!
23.maj 2012.
GLAS ZA PROMENE
14.maj 2012.
FOTOGRAFIJE SA PREMIJERE PREDSTAVE "IZLET U RUSIJU" MIROSLAVA KRLEŽE U REŽIJI JOVANA ĆIRILOVA/ FOTO: Srđan Veljović
11.maj 2012.
MEDIJSKA ARHEOLOGIJA U SARAJEVU
27.april 2012.
Zorica Jevremović: ZA PRAMEN KOSE
17.april 2012.
GOSTOVANJE MILUTINA MILOŠEVIĆA U EMISIJI "HOĆU DA ZNAM" NA TELEVIZIJI B92
22.mart 2012.
POČETAK PROBA "IZLETA U RUSIJU" MIROSLAVA KRLEŽE U REŽIJI JOVANA ĆIRILOVA
19.mart 2012.
SEMINAR: SEKO MEHANIZAM I KORIŠĆENJE PRETPRISTUPNIH FONDOVA EU"
15.mart 2012.
FOTOGRAFIJE: MINI TEATAR IZ SLOVENIJE: MACBETH POSLE ŠEKSPIRA
14.mart 2012.
INTERVJU : Ivica Buljan LJUDSKO TELO JE PROVOKACIJA
12.mart 2012.
INTERVJU SA MILENOM ZUPANČIČ
7.mart 2012.
(NE)VIDLJIVI STRIP O POD-SLUČAJU UGRIČIĆ
29.februar 2012.
SNIMAK TRIBINE "DOK BELI ANĐELI SPAVAJU" 25.01.2012.
2.februar 2012.
ZORICA JEVREMOVIĆ: JUGOSFEROM U VRATA
31.januar 2012.
VIDEO: JAVNO SNIMANJE EMISIJE PEŠČANIK "POD ASFALTOM KALDRMA -POD KALDRMOM SRBIJA (POLITIČKA POZADINA "SLUČAJA UGRIČIĆ" 26.1.2012.
30.januar 2012.
JAVNO SNIMANJE EMISIJE "PEŠČANIK" U CZKD:SVE NAŠE ANOMALIJE - POLITIČKA POZADINA SLUČAJA UGRIČIĆ
27.januar 2012.
ZLI DUSI I OTVORENI LOV
26.januar 2012.
ISKUSTVO DRUŠTVENOG CENTRA U NOVOM SADU
17.januar 2012.
UMETNICI O EU-U: POBUNA JE NAJVAŽNIJA EUROPSKA TRADICIJA
16.januar 2012.
DA LI ŽIVIMO U DRUŠTVU U KOM POMAŽEMO JEDNI DRUGIMA?
7.oktobar 2011.
IN MEMORIAM DRAGAN KLAIĆ (1950-2011) Katarina Pejović
29.avgust 2011.
NAKON IZLETA U AGRAM NA RUBU PAMETI
11.jul 2011.
izlet/rubu/agram/u/pameti/na -Izlet u Agram na rubu pameti ČOVJEK POSLIJE SVOJE SMRTI HODA GRADOM
7.jul 2011.
NARRATIVE REPORT: FREEDOM CONTAINERS: TRIP/EDGE/AGRAM/REASON/ON
7.jul 2011.
Internacionalni prolećni Laserski samit jeftine grafike Umetnost do kraja
16.maj 2011.
PERFORMANS "SVJEDOK" MIKIJA TRIFUNOVA
6.maj 2011.
PROJEKCIJA FILMA "GODINE KOJE SU POJELI LAVOVI", 3.maja u 19h
3.maj 2011.
IZLOŽBA FOTOGRAFIJA DRAGANA KUJUNDŽIĆA I SAMIRA DELIĆA "GRADSKI RUDARI"
28.april 2011.
NEW BORN - ČETIRI PRIŠTINSKA DANA NOVE POLITIKE SOLIDARNOSTI-REPORT
20.april 2011.
POČINJE PROJEKAT "NOVE POLITIKE SOLIDARNOSTI" U PRIŠTINI
15.april 2011.
IZLOŽBA "KO JE TEBI REIHL KIR" U SARAJEVU
18.mart 2011.
Pismo saučešća ambasadoru Japana
14.mart 2011.
Nove politike solidarnosti
23.februar 2011.
Sadržaoci slobode
25.januar 2011.
SEMINAR "HLADNI RAT - PROŠLOST, SADAŠNJOST, BUDUĆNOST"
1.decembar 2010.
Konferencija srednjoškolaca: „ Mladi Srbije: Vidi, pokreni i promeni“ CZKD, 10 – 12. decembar 2010. godine
30.novembar 2010.
Autonomni ženski centar u CZKD-u
29.novembar 2010.
Beogradski centar za ljudska prava u CZKD-u
28.novembar 2010.
GLASOVI ŠVEDSKE
13.oktobar 2010.
Otvaranje izložbe "Ko je tebi Reihl-Kir?" u Zagrebu
17.septembar 2010.
"Will You Ever Be Happy Again" osvaja prestižnu holandsku nagradu „BNG Nieuve Theаtermаkers Prijs 2010“
14.septembar 2010.
CZKD (PAVILJON VELJKOVIĆ) - STARI I NOVI KROV, PRE I POSLE ADAPTACIJE
4.septembar 2010.
NOVA INTERNET PREZENTACIJA IZDAVAČKE KUĆE "BIBLIOTEKA XX VEK"
28.septembar 2009.
PROMOCIJA KNJIGE "VJEŽBANJE EGZILA" DRAGANA KLAIĆA 31.MART 2006.GODINE U 18H
31.mart 2006.
Svijest o kontinuitetu patriotskih orgija/Nenad Obradović (preuzeto sa E-novina)
29.januar 2013.
Svijest o kontinuitetu patriotskih orgija/Nenad Obradović
(preuzeto sa E-novina)


Nakon ministarskih i štampanih pamfleta uslijedili su brojni tekstovi koji u negativni kontekst stavljaju Krležu, a sa njima je prednjačio beogradski tjednik Pečat Milorada Vučelića. Sve to ipak nije bilo dovoljno da se Krleži nabije glogov kolac jer se radilo o kolumnama koje nisu zadržavale analitički aparat u razračunavanju s Krležinim djelom. Kako su uvijek ažurni srpski nacionalisti morali naći neki autoritet koji bi definitivno Krležu otpisao iz beogradske čaršije, potegli su za profesorom univerziteta i piscem Milom Lomparom. U travnju prošle godine, prije spornih svibanjskih gibanja oko srpske zastave i pisca Krleže, Lompar je tiskao treće izdanje knjige Duh samopiracanja sa dodatkom, pazite, o Krleži i njegovoj enciklopedijskoj arbitraži Ima na jednom mjestu u Krležinoj antiratnoj noveli Bitka kod Bistrice Lesne, u kojoj pisac markira besmisao rata i ističe žrtvovanje topovskog mesa mladih vojnika, rečenica koja ukazuje na Krležinu osjetljivost na povijesnu 'trusnost' ovih prostora. On kaže, opisujući nedaće ljudi zagorskih sela da im ratne okolnosti nisu strane i da to, u pravilu, nije ni prva ni posljednja nesreća koja će zadesiti ove ljude. Dakle, tisuće stranica Krleža je posvetio individualnoj sudbini čovjeka spram društvenih stega, i onih ratnih, ali i prema, kao što je poznato, drugim vidovima teorije, umjetnosti i prirode. Zašto ističem ovu rečenicu iz novele Bitka kod Bistrice Lesne? Čini mi se proročkom, prije svega, ali i suvremenom. Ako nas sada ne spopadaju nacionalisti i ratni profiteri koji nose puške aktualni su oni skriveni, umiveni nacionalnisti koji svoju poziciju koriste u obranu općeg nad individualnim, koji svoja stajališta i ugled akademskog miljea koriste za razotkrivanje 'negatora srpstva' i svih nepotrebnih elemenata koji truju patriotsku sredinu. Poznata je činjenica da je nacionalistički akademski krug u Srbiji posebice osjetljiv na Miroslava Krležu, da je veliki pisac u tim neargumetiranim okršajima ponajviše zlorabljen u svakojake osobne i kolektivne zavrzlame i da to u beogradskoj palanci gotovo po pravilu ostaje prešutano. I takve je pojave Krleža točno opisao. Čuven je antologijski početak romana Na rubu pameti: "Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako?" Što se to u Srbiji dogodilo s Krležom? Bliski Krležin prijatelj Predrag Matvejević bilježi da mu je pisac nakon boravka u Beogradu, u vrijeme kada je 1934. zajedno s Milanom Bogdanovićem, s nadrealistima Markom Ristićem i Aleksandrom Vučom pokrenuo časopis Danas, rekao: "Beograd se da voljeti." Krleža u Beogradu bila je i tema prošlogodišnjeg Festivala jednog pisca u Beogradu gdje se okupila velika skupina Krležinih poštovalaca i pisaca s pitanjem Kako danas govoriti o Krleži i njegovom poimanju dvije obale? Taj pokušaj normalizacije odnosa između dva intelektualna kruga, beogradskog i zagrebačkog, naišao je na paničan strah u srbijanskim akademskim krugovima. Čule su se razne neugodne opaske o nihilističkom zavodniku, kako Krležu naziva Viktor Žmegač, i one su bile uvod u novi obračun s 'antisrpskim', 'propagandnim' piscem bliskim Titu. Naravno, prva vatrena iskra dogodila se s premijerom predstave Gospoda Glembajevi u režiji Jagoša Markovića i produkciji Ateljea 212. Taj iznimni kulturni događaj definiran je kao povratak Krleže na beogradske scene, nakon dvedesetogodišnje pauze. Druga je, međutim, predstava označila pogodan trenutak da se krene u akciju neargumentiranog blaćenja Krležina imena. Polovicom godine, također na sceni Ateljea 212, izvedena je predstava Zoran Đinđić u režiji trenutačno najpoznatijeg redatelja na jugoslavenskom prostoru Olivera Frljića. Činjenica da se u predstavi povraća po srpskoj zastavi, da je predstavu režirao 'neki Hrvat' (u svakom se vremenu u Srbiji mora pronaći neki novi Krleža) potaknula je pomoćnika srpskog ministra kulture, izvjesnog Dragana Kolarevića, da napiše pamflet Vrijeme je za prvi srpski kulturni ustanak s iznimno bogatim rječnikom uvreda i središnjim stanovištem da se radi o antisrpskoj zavjeri. Pored opasnih i provokativnih stavova ovaj 'ugledni' gospodin blizak srpskoj Vladi napisao je između ostalog: "Nije u pitanju samo predstava o Zoranu Đinđiću, nedavno je održan festival Miroslava Krleže. Za to ima para, ali nema para da se opravi krov Muzeja automobila u Beogradu, koji prokišnjava (voda šiklja u mlazevima dok kiša pada a tavanica otpada) samo zato što je vlasnik zbirke starih automobila basnoslovne vrijednosti i ravnatelj Muzeja član Srpske napredne stranke a sada i savjetnik predsjednika republike za kulturu ... Svaki srbomrzac iz "regije" može doći na beogradske scene, koje financiraju Grad i Republika, da nam pljune u lice, da nam mokri po tijelu, da dobije desetke tisuća eura honorara, da dobije nagrade i pohvale medija pod kontrolom žutih." Ovo je bila javna provokacija sa željom da izazove reakciju. Dakle, radi se o kolosijeku na stanici patrotske kulture kakvu je najavio novi ministar kulture i dugogodišnji poslastičar Bratislav Petković. Kolumnist i pisac Vladimir Kecmanović također se zapitao čemu festival posvećen jednom hrvatskom piscu u Beogradu. U Politici, ovaj mladi srpski komentator, konstatira: "Ali na stranu pitanje zbog čega se ovdje jednom stranom piscu ukazuju počasti kakvih su, kanda, nedostojni domaći velikani pisane riječi, ako ne u Srbiji, ono barem u svijetu poznatiji i cijenjeniji od junaka alternativnog beogradskog maratona; na stranu i pitanje zbog čega se u Hrvatskoj srpski književnim klasicima ne ukazuje ni promil recipročne pažnje; kao i pitanje da li su u toj priči ludi hrvatski ili srpski kulturnjaci - a ponašanje im je do te mjere različito da i jedni i drugi normalni nikako ne mogu biti - ima tu i žešćih pikanterija." Na to je duhovito reagirao Svetislav Basara koji točno zaključuje o čemu se tu radi. Basara kaže:" Druga je stvar što je Krleža napisao mnogo jetkih stranica o srpskoj kulturi, srpskom nacionalizmu i srpskoj salati, čime je zaradio epitet srbomrsca. Bilo bi, naravno, mnogo bolje da je te stranice napisalo neko domaće pero. Možda bi netko i napisalo. Ama se nije usudilo. Ili se, kao Konstantinović, usudilo, pa prošlo kao boso po trnju. Kritika ovdašnjeg pokvarenjačkog kretenizma još uvijek je strogo zabranjena." Akedemski krug se zatvara. Kako protiv osionog Krleže? Nakon ovakvih ministarskih i štampanih pamfleta uslijedili su brojni tekstovi koji u negativni kontekst stavljaju Krležu, a sa njima je prednjačio beogradski tjednik Pečat Milorada Vučelića. Sve to ipak nije bilo dovoljno da se Krleži nabije glogov kolac jer se radilo o kolumnama koje nisu zadržavale analitički aparat u razračunavanju s Krležinim djelom. Kako su uvijek ažurni srpski nacionalisti morali naći neki autoritet koji bi definitivno Krležu otpisao iz beogradske čaršije potegli su za profesorom univerziteta i piscem Milom Lomparom. U travnju prošle godine, prije spornih svibanjskih gibanja oko srpske zastave i pisca Krleže, Lompar je tiskao treće izdanje knjige Duh samopiracanja sa dodatkom, pazite, o Krleži i njegovoj enciklopedijskoj arbitraži. U knjizi Duh samoporicanja Lompar se prethodno obračunao s piscem Radomirom Konstantinovićem na što je reagirao pisac i filozof Milorad Belančić. On u tekstu O srpskom stanovištu: mi pa mi, koji je objavljen u Sarajevskim sveskama, ističe da knjiga djeluju kao suptilna mješavina ideološko-političko-književnog ogovaranja i pamfletizma. "Metoda kojom se služi Lompar u Duhu samoporicanja polazi od raznoraznih detalja i pojedinačnosti kulturnog i političkog života da bi se, zatim, vratolomnim brzinama uzdizala ka neprikosnovenim generalizacijama. Ako se malo bolje pogleda, ta metoda, u stvari, uvijek polazi od već unaprijed odlučene, fiksirane i zamrznute opozicije između srpskog i svakog drugog (naročito europskog) stajališta. To je njezina dogma", ističe Belančić. Ovo sam naveo kako bih istaknuo o kakvom se književnom štivu radi, koliki su njegovi dometi i kakve narativne diskurske nudi za neku dublju analizu. Radi se o efektnom akademskom pisanju koje se naziva publicističkim a zapravo je pamfletski poligon za namirivanje rana prošlosti i upotrebu opravdanog argumenta u konačnom odustanku od 'mrske', 'kolonijalne' Europe. Ipak, najbrutalniji pamfletizam profesora Lompara primijenjen je na analizu 'osionog' Krleže koji je, prema njegovom zaključku, arbitrarno pisao Enciklopediju Jugoslavije na štetu Srba kao naroda. Milo Lompar odmah na početku svog 'analitičkog' teksta o Krleži stereotipno nameće stav da Hrvati, eto, po cijelom svijetu samo čekaju trenutak kada će prisvojiti nešto srpsko. Tako se on poziva na skup održan u Budimpešti 2002. godine, povodom 25 godina od smrti Miloša Crnjanskog, kada je istodobno bila postavljena i izložba o Crnjanskom. Baš tada, tvrdi pisac, predstavnici hrvatske diplomacije upitali su mađarske organizatore: "Zašto organizirati skup i izložbu o Crnjanskom, kad mi imamo boljeg pisca - Krležu?" Lompar ovaj proizvoljni iskaz, ničim potkrijepljen i posve nebitan jer je legitimno pravo da netko na osobnom nivou više poštuje Krležino djelo u odnosu na djelo Miloša Crnjanskog koristi kao tiražni trik. Ovaj tip informacije, više prikladan žutoj štampi, koji se našao u knjizi akademskog profesora ima i svoje funkcije. Jedna i jedina jeste napraviti slikoviti uvod u Krležu jer su eto, uopćeno govoreći, Hrvati najveći kleptomani i nacionalisti poznati čovječanstvu. Ipak, to je bila i prilika da se odmah potom kaže kako se tako što nikada ne bi moglo ponoviti u Beogradu iako se, po kuloarima, događa "čitav niz programskih akcija okupljenih oko Krležina imena, akcija bučnih, medijski privilegiranih i agresivno promotivnih, kojima smo izloženi iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz 2011. u 2012. godinu, od kazališnih do radio-predstava, od interesnih tribina do festivalskih savjetovanja, pripada "maloj krležofilskoj sekciji iz Zagreba i Beograda". Cvjetanje tisuću krležijanskih cvjetova u 2012. godini Ti pozitivni tokovi oličeni u krležofilskoj sekciji i tiskanje Marginalija u Beogradu, tvrdi Lompar, ukazuju na jednu stvar a to je želja dobronamjernih poštovalaca Krleže sa obje obale da se udruže u neku "jugosferu". Tako dodaje: "Kada se kao medijski razglašeni vid uprizorenja Krleže pojavi strip, onda ovo navodno približavanje piščeve figure modernim očekivanjima publike, nošeno karakterističnim uprošćavanja, nije samo ugađanje duhu vremena, oličenom u infantilizaciji javne svijesti. Ono je, istovremeno, i uklanjanje svake ozbiljne svijesti o autentičnim ideološkim sadržajima koji postoje u Krležinim umjetničkim djelima, kao i - što je od posebne važnosti - u njegovim političkim esejima i enciklopedijskim redakturama, u kojima su postajali dio službene ideologije titoističkog jugoslavenstva." Lompar smatra da nas Krležine Marginalije vraćaju ideološko-političkoj i djelotvornoj misli a nije slučajno što se njihovo tiskanje u Srbiji pojavljuje upravo sada. Lompar tvrdi: "Marginalije nam, štoviše, pokazuju kako je očvrsnuo enciklopedijski pogled titoizma i kako se pojavljuju - akcijom srpske kulturnih vlasti i državne politike - kao izmaštani projekt naše kulturne budućnosti. Jer, Krleža - kao i ranije - dolazi u korak s vlašću." Navedenim primjerima Milo Lompar unižava i demonizira Krležino djelo na dva plana. Prvo, radi se o žurnalističkom preoblikovanju stvarnosti kroz podsjećanje na ustaljenje fraze - 'Hrvati su kleptomani', 'Krleža je pisac blizak vlasti', 'Krležina djela ne vrijede jer su pisana u skladu jedne ideologije'. Druga, možda opasnija jeste 'znanstveno' dešifriranje 'opasnog' Krležinog djelovanja i to kroz strategiju neutralizacije. To je pojava, smatra Lompar, koja služi da današnji kulturnjaci Krležino djelo 'očiste' od politike i da nova čitanja njegova djela postanu estetizirana i depolitizirana. Arbitrarna stajališta Krleže u pisanju Enciklopedije Jugoslavije Lompar posebice deskriptivno analizira. Navodi brojne primjere bez pozivanja na izvore i svaku Krležinu gestu definira kao srbomrzačku. On smatra da je Krležino stajalište u Enciklopediji Jugoslavije osmišljeno kao ideološko-komunističko stanovište a da je njegova arbitrarnost posljedica njegova 'osionog', 'ostrašćenog' intelektualnog pristupa. Sve to Lompar čini uz deskripciju i isticanje sukoba u opisivanom trenutku što potkrepljuje činjenicom da je Krleža, eto, često ulazio u sukob s redakcijom Enciklopedije Jugoslavije u Beogradu. To je, dakako, moguće ali je potpuno nedostojan argument u raspravu o Krležinoj arbitrarnosti. Iz njegovih književnih napisa jasno je da je Krleža kao čovjek bio protiv svakih nacionalističkih pretenzija, a svoja stajališta ugradio je i u nastanak Enciklopedije Jugoslavije. Taj, za srpske intelektualce neshvatljivi otklon od tretiranja naroda kao primarnog čimbenika u narativnoj priči jednog prostora povod su za sve ranije, pa i ove napada na Krležu. S obzirom da se srpska tragedija u viđenju akademskog kruga u Beogradu graniči sa neostvarenim teritorijalnim pretenzijama a da se kroz literaturu godinama kult žrtve gradi na neodbranjenom pravu na prostor ne čudi da Lompar Krležu, koji je bi protiv bilo kakvih nacionalnih snova, vidi kao osobu koja pravi zakonomeran put upisivanja negativnog predznaka u srpsku povijesnu i kulturnu tradiciju. Lompar kao primjer svojih navoda o Krležinu 'antisprskom djelovanju' navodi kako on Njegoša označava kao predstavnika sljepačke literature hajdučije. On smatra da trebamo zanemariti svaki drugi Krležin osvrt na Njegoša i da se zarad njegove analize moramo usredotočiti na navedeni izraz. Što to znači? Samo to da je Lompar klasični manipulator Krležina imena te da se njemu, kao akademskom profesoru, takve stvari valjda ne bi trebale događati. Postupak koji čini Lompar opasan je literarni prijestup koji iza analitičkog aparata, kroz izvod općeg iz pojedinačnog, širi neistinite i neutemeljene kvalifikacije s ciljem dokazivanja Krležine arbitrarnosti. On dakle ne ulazi u motive, niti Njegoševe stihove zbog kojih bih doista mogao biti predstavljen kao 'literarni hajduk', ne ulazi ni u Krležine stavove o društvu i književnosti, niti u njegov prezir prema pismu nacionalnih mitova već odmah, jasno i glasno, potencira 'surov 'pjesnički portret Njegoša što u startu diskvalificira Krležu kao ozbiljnog pisca. Nadalje, Lompar Njegoša definira kao ključnu figuru srpske književnosti, koju su prepoznali i Andrić i Crnjanski, a taj status osiguran mu je jer se on dotiče odlučujućeg momenta srpske kulture: njezinog kosovskog toposa. Milo Lompar piše: "Jer, Gorski vijenac osigurava svijest o kontinuitetu epsko-agonalne dikcije narodnog guslara, Luča mikrokozma i Noć skuplja vijeka osiguravaju svijest o kontinuitetu lirsko-metafizičke tradicije misticizma, dok Lažni car Šćepan Mali otvara kapije modernog iskustva: u registrima povijesne, političke i drame apsurda." Dakle, Krleža je Njegoša svjesno izabrao jer se on kao niti jedan pisac do tada lirski dotiče kosovskog toposa što mu osigurava nedodirljivu poziciju u srbijanskom pjesništvu. Kako Krleža koristi postupak minimaliziranja? Proces minimaliziranja Lompar pripisuje Krleži jer se usudio izjednačiti ustaški i četnički pokret. Iako je poznato da je Krleža bio skriven od ustaša, da im nikada nije bio naklonjen i da je zbog svojih stavova mogao biti smaknut, Lompar u tekstu Krleži proizvoljno pripisuje naklonost ustašama. Tako na jednom mjestu kaže: "Krležina strategija minimaliziranja podrazumijeva nekoliko momenata. On uvijek inzistira na malenosti ustaškog broja: "Ustaše su bili mala, sasvim neznatna četa plaćenika, koja se primila kriminalne rabote profesionalnih ubojica." On uvijek inzistira na razdvajanju ustaškog pokreta od hrvatske politike, pa svodi ustaški pokret na neki neočekivani ili slučajni momenat hrvatske politike." Lompar još jednom, vrlo vješto, manipulira čitateljima nudeći im aktualne teme koje je moguće relativizirati prema proizvoljnom navodu. Ipak, ne vidim ništa sporno u Krležinim riječima. Možda je spornije to da se Srbija kao država nikada nije odredila spram zločina četnika iz Drugog svjetskog rata, dok je Hrvatska neupitno to uradila kada je u pitanju NDH. Nikada, to je Lomparu vrlo jasno, Hrvatska država nije bila ustaška. Radilo se marionetskoj vladi koju je predstavljao A. Pavelić a protiv koje se borilo na tisuće časnih Hrvata. Među njima i Krleža. Nadalje, Lompar vrlo vješto i zlonamjerno ističe Krležino potenciranje ustaško-četničkog asimetričnog simetrizma. "Pokolji oko Bihaća, to su paralelne akcije s pokretom popa Đujića oko Drvara. "Ili:" Hrvatski klerofašizam ... se ... ni po čemu ne razlikuje od srbijanskog klerofašizma", navodi Lompar. Upravo ovim citatom sebi zadaje nokaut jer se iz njega nazire Krležina antinacionalistička i antiratna angažiranost. Za Krležu je svaki zločin ništavan i svaki podjednako zavređuje osudu. Svaki pokret koji surađuje s okupatorom je kvinsliški i oko toga nema dileme. "Bilo da upotrebljava pozitivan ili negativan vrijednosno-ideološki predznak, Krleža ostaje dosljedan osnovnim pretpostavkama svoje predstave: poništavanju kulturnih i građanskih tradicija, da bi esejistički i leksikografski privilegovala animalna svojstva čitavog jednog svijeta u dugom trajanju. Tako se socijalistički kriterij - kritika građanstva - pretvara u nacionalno nihilistički postupak: nema nikakve srpski kulture mimo "sljepačke literature hajdučije". Ovim citatom Lompar zaokružuje svoju manipulaciju Krležom. Potpuno isključujući Krležinu vezu s Beogradom, jakim vezama sa pojedinim srpskim piscima i intelektualcima, antinacionalna stajališta i kosmopolitizam Lompar jednim olakim citatom briše Krležin izniman doprinos europskoj intelektualnoj misli 20. stoljeća. Krleža nije historičar već pisac O Enciklopediji Jugoslavije Zoran Kravar bilježi: "Krležina poslijeratna vizija 'južnoslovjenske' kulture i njezino ostvarenje u obliku Enciklopedije Jugoslavije može se smatrati sistemski afirmativnom idejnom tvorevinom. Ona je proizišla iz narudžbe političkoga sustava, a svojim je svjetonazorskim temeljima kao i kulturnozemljopisnim opsegom svoje tematike potvrđivala ključne političke mitove Titova vremena, od teze o riješenome nacionalnom pitanju, do jugoslavenske težnje političkoj i kulturnoj autarkiji između Zapada i Istoka." Stoga je gnusna laž da je Krleža arbitrani i antisrpski pisac. Njegovo bogato životno iskustvo, iskustvo rata i poraća definirali su i njegova uporišta u istraživanju nacionalnog pitanja. Tematizirao je političko jugoslavenstvo, ali je istodobno analizirao svaki nacionalni projekt. Krleža se nije protivio nacionalnim piscima, posebice je cenio neke srpske pesnike poput V. Ilića i A. Šantića, već nacionalističkim ideologijama i njezinim promoterima koji su negirali ljudsku individualnost. Tako grube optužbe dogodile su se Krleži i sa izlaskom romana Zastave 1969. godine u Zagrebu kada je od pojedinih beogradskih kritičara optužen kao ‘srbomrzac sa težnjom albanskom separatizmu’. Taj događaj Sava Dautović opisuje uz pozivanje na Stanka Lasića i njegov napis u šestoj knjizi svoje Krležologije. ‘’Želimo odmah istaknuti da mislimo da Zastave sadržavaju Krležinu filozofiju povijesti pa dakle i jasan Krležin stav u odnosu na događaje na Kosovu 1913. i na kasnija tragična zbivanja: krivac je srpski imperijalizam ili katastrofalna ideja o ujedinjenju cijelog srpskog naroda i svih teritorija na kojima je on boravio ili boravi. Krleža nije bio ni prvi ni zadnji koji je uočavao da ta ideja osporava drugome ono pravo koje daje srpskom narodu te samim tim pretvara srpski narod u narod porobljivača’’, napisao je Lasić. Hrvatski povijesničar Ivo Goldstein u eseju Miroslav Krleža o hrvatskoj historiografiji i hrvatskoj povijesti bilježi kordinate Krležina utjecaja na propitivanje nacionalnog i povijesnog. Goldstein piše: ‘’Krleža nije ni pretendirao da bude historičar. Pristup mu nije bio znanstvenohistoriografski već literarnoesejistički - dakle, može se reći da on nije sakupljao činjenice da bi objasnio određenu pojavu, već mu objašnjavanje neke pojave ili ličnosti služi kao simbol nekog događanja. Osim toga, bio je borac, smatrao je da se valja suprotstavljati i u konačnici dokinuti mitomanski način razmišljanja (pri tome valja znati da je i sam, svjesno ili nesvjesno, svojim pisanjem o povijesti želio stvoriti nove mitove).’’/p> Kao pisac iznimnog osjećaja za vrijeme i društvene okolnosti Krleža je propitivao svoju ‘filozofiju povijesti’ i kao vojnik na ratištu, i kao pitomac austrougarske vojne škole, i kao pisac u Beogradu, esejista i polemičar. Nije mogao biti pasivni promatrač povijesti jer, kako bilježi u Zastavama, čovjek se s pravom može zapitati, a zašto sam, do vraga, uopće, čovjek, i zašto sam u jednom trenutku povjerovao da sam čovjek i da to želim ostati, pa kud puklo da puklo. Za njega je povijest očiti primjer alijenacije a njezina se istina krije u tome što nije ni jedna ni jedina. To je jasno i iz njegova polemičkog govora iz listopada 1952. na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije gdje Krleža postavlja svoje ključne reference o odnosu pisma i povijesti, kroz pitanje da li hrvatska književnost adekvatno reagira na sudbonosne političke događaje koji se nakon Rezolucije Informbiroa razvijaju? Kako je zabilježeno u Krležijani: ‘’Premda je Krležin ljubljanski referat svojom frazeologijom još vezan za aktualnu ideologiju, njegovi programatski stavovi označili su nastupanje razdoblja u kojemu se književnost oslobađa ideoloških stega, istražuje nove književne postupke integrirajući iskustvo povijesne avangarde i moderne umjetnosti Zapada te postupno ukidajući i tabue na tematskom planu.’’ Problematičnost nacionalnog pitanja, koje Lompar definira kao izrazitu negaciju srpske kulture i države, Krleža analizira u uvjerenju o smislenosti »jugoslavenske sinteze«, ali to svoje stanovište ne čini ograničenim već ga shvaća kao otvoreni problem koji valja prevladati političkim sredstvima. U više eseja, kao što su O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, Stjepan Radić u Beogradu, Kalendar jedne parlamentarne komedije, Teze za jednu diskusiju, Dijalektički antibarbarus razvio je vrlo promišljen sistem kritičkog aparata kojim dekonstruira ustaljene nacionalne obrasce. U eseji O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva bilježi: "O, koliko puta sam čuo i čitao o svojoj malenkosti da sam internacionalistički odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem među hrvatskim poetima ni jednoga koji bi bio "narodniji" od mene i ni jednog koji je više od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećaja. U Beogradu me beogradski novinari (šoveni i separatisti) napadaju kao frankovca, a nedavno mi je Srpski književni glasnik predbacio »kroatocentrično držanje«, premda već godinama čeznem za jednim "serbocentričnim" svojim pandanom u beogradskoj štampi..." Pamfletski napisi poput onoga Mila Lompara neizostavno se pojavljuju sa željom da se unizi pisac koji je prozreo svako nacionalističko orgijanje. No, ovakve reakcije stižu i otuda što je prozreo i pisce ovakvih pamfleta. Kako veli Krleža: "Pisati ne znači opisivati ​​niti prepisivati. Pisati ne znači opisivati ​​stvarnost života, jer kada bi pisanje u književnom smislu bilo obično, jednostavno opisivanje fakata, onda bi svaki pisar bio pjesnik. U pisanim poetskim stvarima ima stvarnih opisa, koji ne djeluju samo zato, jer su stvarni i istiniti, nego i zato, jer su toliko sugestivni, jer su moralne dubljine i perspektivni odnosi opisanih motiva tako komponirani, te djeluju svojom magijom, svojom dinamičnom živošću i svojim ritmom zbivanja mnogo intenzivnije od životnog podatka koji ih je rodio."

   
       

Centar za kulturnu dekontaminaciju, Paviljon Veljković, Birčaninova 21, 11000 Beograd
Tel/fax: (+381 11) 2681-422 Tel: (+381 11) 361-0270, 361-0954, email: info@czkd.org
web development by dominator for czkd (c) 2008-2019